Leglo misli

Mogao bih reci da su prosle godine od proslog teksta. Sad cu biti redovitiji jer se u potpunosti prebacujem na Tumblr.

It’s been a long time since I wrote something in English. I was inspired to do it when I checked all the new posts tagged with “croatian”, yet I’ve found none actually written in Croatian.

It’s been a long time since I wrote something HERE. It’s, basically, been a long time since I wrote anything. After I moved my main blog to another address (I had found out my mother read it), I fell into an inspiration crisis of some kind. I would, maybe, be more honest if I said the crisis didn’t only effect my writing, but my whole life, resulting in me ending up throwing up every time sb upset me, which had, finally, led me to loss of consciousness while I was riding my bike. I found out a few hours ago that I had suffered a concussion when I had fallen off the bike, and that I’m not allowed to use a PC and watch TV for a month. My doctor will never know :)

Dođe mi da sve odjebem i svoj život posvetim proizvodnji štrikova za veš.

Profesor iz filozofije nam je pretprošli sat izdiktirao polazišnu istinu u filozofiji: svaki filozof ima svog oponenta i obojica su u krivu.

Kad pomislim da već tisućama godina pokušavaju doći do odgovora na vječno pitanje, ono o smislu života, prisiljen sam složiti se s njime. Naime, kad već toliko dugo tragaju za tako jednostavnim odgovorom, s njima definitivno nije sve u redu, odnosno cijelo vrijeme grcaju u septičkoj jami.

Read More

Navečer, kad se vratim doma, imam neobjašnjivu potrebu zapaliti. Ponekad ju odlučim zadovoljiti, što sam napravio maloprije. “Buga, idemo van!” obratio sam se psu, koji je veselo potrčao prema vratima. Obukao sam skejterice i tako, potpuno nesvjesni, započesmo pohod u zmajevo gnijezdo.

Read More

Na gledanje stranice moje skole otislo mi je dvadeset megabajta. Sad su mi neke stvari vezane uz webdizajn i webprogramiranje napokon postale jasne.

Btw, ovo objavljujem na Tumblru samo zato jer tu ne trebam napisati naslov.

Nikako mi ne ide u glavu nacin na koji Hrvati hodaju po nogostupu ili voze bicikle.

Primjecujem da pjesaci jako cesto hodaju po biciklistickim stazama smjestenim na nogostupu i da, pritom, proucavaju obliznje raslinje, ograde, ducane ili oblake. Kad vozim iza njih, kazem: “Samo malo,” a oni, ako me dozive, ne znaju kamo bi to ‘malo’ pa idemo lijevo-desno. Jebeno je kad dolazim njima pred facom, a oni nista, pa tempiram kocenje tako da im se zaustavim pred nosom.

Biciklisti pak ne znaju da se mimoilazi udesno. Ako je desno od mene livada, a netko ide ravno prema meni, red bi bio da se supak makne a ne da ja moram voziti po govnima spasavajuci glavu. Ipak, mislim da treba postojati jedna mala iznimka. Ako ja vozim biciklistickom stazom u pravom smjeru, a netko takoder vozi njome, samo u suprotnome smjeru, taj netko bi trebao skrenuti, makar ulijevo.

I jedno malo zgrazanje… Normalne zemlje postrozavaju pizdarije za aute kako bi bilo vise biciklista. Hrvatska postrozava pizdarije za bicikle kako mi ne bismo smetali autima.

Otisao bih u sabor i rekao: “Napusite mi se kurca!” Samo sto stara time ne bi ostala previse odusevljena.

Oprostite, dugo nije bilo novog posta. Prvo su mi bila crkla oba kompa, a onda sam postao toliko jadan da za sarkastične komentare jednostavno nemam snage. Inspiraciju inače crpim iz stvarnog života, iz onoga što se dogodilo meni ili bliskim mi ljudima. Jedini život koji trenutno vodim nažalost je onaj virtualni, a pisati o epskim porazima u LoL-u bilo bi jednostavno prejadno, i nikome zanimljivo.